Hello world!

Welcome to WordPress.com. This is your first post. Edit or delete it and start blogging!

Finger Trigger Happiness – It rained like hell

Azra- Heinrich Heine

Azra – Heinrich Heine

Kraj tanana šadrvana

Gdje žubori voda živa

Šetala se svakog dana,

Sultanova ćerka mila.

Svako veče jedno ropče

stajalo kraj šadrvana,

Kako vrijeme prolazilo;

Sve je bljeđe, bljeđe bilo.

Pitala ga jednog dana

Sultanova ćerka mila:

"Kazuj robe, odakle si,

iz plemena kojega si?"

"Ja se zovem El Muhamed

iz plemena starih Azra

Što za ljubav glavu gube

I umiru kada ljube."

Parable of the Madman-Nietzsche

Nietzsche:
Parable of the Madman

---

THE MADMAN—-Have you not heard of that madman who lit
a lantern in the bright morning hours, ran to the market place,
and cried incessantly: "I seek God! I seek God!"—As
many of those who did not believe in God were standing around
just then, he provoked much laughter. Has he got lost? asked one.
Did he lose his way like a child? asked another. Or is he hiding?
Is he afraid of us? Has he gone on a voyage? emigrated?—Thus
they yelled and laughed

The madman jumped into their midst and pierced them with his eyes.
"Whither is God?" he cried; "I will tell you. We
have killed him—you and I. All of us are his murderers.
But how did we do this? How could we drink up the sea? Who gave
us the sponge to wipe away the entire horizon? What were we doing
when we unchained this earth from its sun? Whither is it moving
now? Whither are we moving? Away from all suns? Are we not plunging
continually? Backward, sideward, forward, in all directions? Is
there still any up or down? Are we not straying, as through an
infinite nothing? Do we not feel the breath of empty space? Has
it not become colder? Is not night continually closing in on us?
Do we not need to light lanterns in the morning? Do we hear nothing
as yet of the noise of the gravediggers who are burying God? Do
we smell nothing as yet of the divine decomposition? Gods, too,
decompose. God is dead. God remains dead. And we have killed him.

"How shall we comfort ourselves, the murderers of all murderers?
What was holiest and mightiest of all that the world has yet owned
has bled to death under our knives: who will wipe this blood off
us? What water is there for us to clean ourselves? What festivals
of atonement, what sacred games shall we have to invent? Is not
the greatness of this deed too great for us? Must we ourselves
not become gods simply to appear worthy of it? There has never
been a greater deed; and whoever is born after us—for the sake
of this deed he will belong to a higher history than all history
hitherto."

Here the madman fell silent and looked again at his listeners;
and they, too, were silent and stared at him in astonishment.
At last he threw his lantern on the ground, and it broke into
pieces and went out. "I have come too early," he said
then; "my time is not yet. This tremendous event is still
on its way, still wandering; it has not yet reached the ears of
men. Lightning and thunder require time; the light of the stars
requires time; deeds, though done, still require time to be seen
and heard. This deed is still more distant from them than most
distant stars—and yet they have done it themselves.

It has been related further that on the same day the madman forced
his way into several churches and there struck up his requiem
aeternam deo. Led out and called to account, he is said always
to have replied nothing but: "What after all are these churches
now if they are not the tombs and sepulchers of God?"

DOBA JE TRAŽILO-ERNEST HEMINGWAY

Doba je tražilo …

Doba je tražilo od tebe pjesmu,
a onda ti jezik u korijenu skresnu.

Doba je tražilo od tebe da tečeš,
a onda ti čepić u slavinu meće.

Doba je tražilo da plačeš i skačeš,
a onda te nabi u željezne hlače.

Doba je dobilo, na kraju svega,
onakvo govno, kakvo mu treba.

 

 

JA SAD IDEM VAN – JIRI SOTOLA

JA SAD IDEM VAN

 Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.

 Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
i
čučati i doći ću pijan.

 Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za tristo godina,
pa
zar je to neko vrijeme?

 Past ću ti na prozor u spodobi jednog bezprizornog
razrokog
fotona.Posadit ću se u obliku
prašine, spale nekome s cipela,
na
prag tvojih vrata.

 A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi.Ne pravi mi
scene.
Ljubavnike
ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.

 I ostavit ćemo sebi svjetlo.Ma pusti me k sebi.

 Ma pusti me već k sebi, pa pusti me već,zašto ti
to toliko
traje, to je nekoliko trenutaka, ma to je
grozno dugo,pa ja ću tu
usahnuti umrijeti, umrijet od
žalosti,ma molim te ipak otvori il’ ću
ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrebsti, oči ću ti iskopati

 ljubavi moja…

Do viđenja- Vladimir Vladimirović Majakovski

Do vidjenja

Do vidjenja, dragi, do vidjenja;
ti
mi, prijatelju, jednom bjese sve.
Urecen rastanak bez naseg htjenja
obecava
i sastanak, zar ne?

 

Do vidjenja, dragi, bez
ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije –
umrijeti nije
nista na ovom svijetu nova,
al ni zivjeti bas nije novije.

 

A koliko si imala ljubavnika?- Jiri Šotola

A KOLIKO SI IMALA LJUBAVNIKA?

A koliko si imala
ljubavnika? i gdje si sve s njima
spavala? i sto su ti govorili? i
kako, kako je bilo? Daj mi
mira.
cujes, daj mi mira, fuckam ti na
tvoje
fotografije spremljene u kutiju od cipela.
pisamca o vjernoj
ljubavi sakrivena po manzetama i u
policama pod rubljem, prestani,
prestani,
idi vec, kao nesnosnu muhu
pratim ocima tvoj lik po svim ku-
tovima,
idi,
izleti kroz prozor, nek te odnese propuh, idi, nemam vremena,
moram
se ispavati, idi, rasplini se,
rastopi se negdje u toj narancastoj
lokvi pod svjetiljkom,
izgubi se medju slovima ove glupe knjige sto
je
citam.

idi, ne volim te, nista
necu, nista te ne pitam,
to me ne zanima,

fuckam ti na tvoje adrese i
telefonske brojeve, i sijed
i sijed cu te jos voljeti,
no za ime Isusovo,

koliko,

koliko si ih imala?

Povratak-Dobriša Cesarić

★POVRATAK★

Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
ili ne želim.

U moru života, što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteći, da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve, što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti, koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono, što je bilo;
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
Ili ne želim.

Razgovor o Aznavour – Žena je žena – Tu T’Laisses Aller – You’ve Let Yourself Go – Charles

 

Aznavour – Žena je žena – Tu T’Laisses Aller – You’ve Let Yourself Go – Charles

Dok gledam kako stojis tu

i bijesom uzima te svu

ja ne znam sto bih mog’o rec

no samo: "Dosta mi je vec!"

 

U vinu koje popih sad

utopio sam citav jad

jer zivot moj je kao noc

O, kad bi samo htjela poc’…

 

To tijelo tvoje dobro znam

bez nade sada stojim sâm.

Ja nemam snage to ti znas

upropasten je zivot nas

i trpim tvoj karakter los

no sto da tebi kazem jos…

 

Ponekad zelim da je kraj…

Udavit’ bih te mog’o znaj!

O kako izmjeni se svijet

u ovih dvadeset i pet…

 

Gledaj samo krevet svoj…

ogrtac nezakopcan tvoj

i carape do samog tla…

O, neuredna ti si sva!

 

 I ja se pitam svaki dan

kud ode nekadasnji san

i sto je bilo s nasim snom

da prodje on, da prodje on.

 

Ne mogu da ti cujem glas

i umor pada medju nas.

O prijatelji kakav lom

u srcu mom, u srcu tvom…

 

Da jednom barem sutjet’ znas…

Al’ ne! Ti samo brbljas bas

i rijeci grube, rijeci zle

k’o kisa padaju na tle

a otrov tvoj i sav taj jad

otrovat svijet bi mog’o sad.

 

Pa ipak cesto mislit znam

kraj tebe kada lezim sâm

da moja zena jos si ti

da nisu mrtvi snovi svi.

 

O, kad bi smrsat mogla bar

za srecu niko nije star

a pudera i sminke trag

jos uvijek bio bi mi drag…

I osmijeh blag na licu tvom

još uvijek mio srcu mom.

 

Jer ja neću da je svemu kraj

dok u tvom blagom oku sjaj

za mene znači čitav svijet

u ovih dvadeset i pet.

 

Budi opet nježna, budi san

o davnoj sreći koju znam

jer i sad ja te želim svu

da budeš tu kraj mene…Tu.

.